Opomena:
Ne prihvaćati sve što nam predlažu inozemni konzultanti

Ovih mjeseci europska zdravstvena, a i opća javnost s iznenađenjem i čuđenjem prima informacije o, blago rečeno, zbunjujućim događanjima u zemlji koju mnogi (a među njima i autor ovih redaka) smatraju da, uz Japan, ima najbolji i najracionalniji sustav zdravstva na svijetu.

Radi se o sljedećem. Poznato je da je Engleska, kao i druge države britanskog otočja koje čine “Ujedinjeno Kraljevstvo”, 1948. godine prva u svijetu uvela tzv. nacionalnu zdravstvenu službu, poznatu po skraćenici NHS (National Health Services) koja se financirala direktno iz budžeta, putem poreza. Ta se služba s vremenom toliko afirmirala da je postala uzorom i modelom za brojne druge službe, odnosno zdravstvene sustave, prvenstveno u Europi.

Dvije su njezine najmarkantnije značajke. Uvela je čitav niz novosti, i to prvenstveno u domeni primarne zdravstvene zaštite u kojoj je dominirao svugdje čuveni i renomirani GP (General Practicioner) tj.liječnik opće medicine. On se je razvio, u punom smislu riječi, u obiteljskog liječnika pa je uz ostala neka svojstva tog sistema, bio njegova glavna ličnost. Ostala rješenja su također dobro znana i prenašana i u druge sisteme, kao što su grupna praksa, glavarina (capitation fee), patronažne sestre, spoj između PZZ-a i socijalnih službi na razini lokalne zajednice (do te mjere da se govorilo kako bi bilo u redu da postoji tzv. primarna zdravstveno-socijalna zaštita) i sl.

Druga značajka je bila da tada u novom sustavu koji je, što se tiče krajnjeg ishoda, bio sličan sustavima zapadne Europe, ali neuporedivo racionalniji. Sustav Ujedinjenog Kraljevstva je u zapadnoj hemisferi bio osjetno jeftiniji pa se uvijek kretao na razini od nekih 6-7% trošenja bruto društvenog proizvoda, dok su druge, inače Ujedinjenom Kraljevstvu slične zemlje, trošile i do 10% (dovoljno je spomenuti da je, primjerice 2000. godine, sustav NHS trošio 5,8%, a njemački 10,5% francuski 9,8, švicarski 10,1%, švedski 9,2% i sl.).

Međutim, koncem 80-ih godina počele su se pokazivati neke slabosti u sustavu. Dolazilo je do nesuglasja između raspoloživih sredstava, potreba i zahtjeva i nešto što je posebno uzbuđivalo javnost: utvrđeno je da postoji visok stupanj netolerantne nejednakosti i nepravičnosti u mogućnostima pristupa u tu službu, a što se inače smatralo najboljom odlikom sustava.

Tadašnja konzervativna vlada, a i predsjednica te vlade čuvena D. Margaret Thatcher tih je godina pokrenula akciju za reformiranje sustava pa je 1989. godine izdana tzv. Bijela knjiga (“Radeći za pacijente”). Godine 1990. donesen je novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti.

Najznačajniji dokument je bio u stvari Zelena knjiga (“Zdravlje nacije”) koja je sadržavala javnozdravstvenu strategiju, proizlazeću iz novog zakona i prije spomenute Bijele knjige.

Poanta je bila na formiranju mogućnosti jednakog pristupa u zdravstvo, zatim na davanju najveće moguće ovlasti PZZ-u na uvođenju respektiranja tržišnih zakonitosti i to ponajmanje u dva oblika.

Uvedeno je tzv. “unutarnje tržište u zdravstvu”, te obnašateljstvo sredstava (fundholding) po liječniku obiteljske medicine. Ovo posljednje je bio sjajan argument i instrument u korist liječnika opće medicine koji su mogli “kupovati” usluge za svoje pacijente a i lijekove.

U samom dokumentu “Zdravlje nacije” kao cilj dan je naglasak na četiri odstupanja od zdravlja tj. na krvožilne bolesti, neoplazme, duševne bolesti, spolno prenosive bolesti (s posebnom brigom na borbu protiv AIDS-a). Te su novine pozitivno odjeknule u europskim zdravstvenim krugovima i u mnogim zemljama su bile razmatrane, pa ponegdje i primjenjivane.

U međuvremenu, u svibnju 1997. godine, konzervativna vlast je na izborima smijenjena pa su na čelo zemlje došli laburisti. Oni su već te iste godine donijeli dokument “Nova NHS”, a iduće 1998. godine drugi dokument sa značajnim nazivom (u odnosu na tada važeći dokument “Zdravlje nacije”) “Naša zdravija nacija”. Odmah poslije toga, točnije 2000. godine, donesen je i novi Zakon o zdravstvu. I ono najvažnije: s podosta pompe, ukinuto je interno tržište u zdravstvu i sustav “fundholdinga”. Umjesto toga uvedeno je u PZZ formiranje tzv. “Grupa PZZ-a”. Toj je grupi na određenom području pripadalo 400 - 500 obiteljskih liječnika zaduženih za skrb 100.000 stanovnika. Izdvajanja za zdravstvo su se i dalje kretala na, za Europu, rekordno niskoj razini.

Ove godine je uslijedio šok. Predstavnici vlade na čelu s premijerom Tonyjem Blairom izrekli su tvrdnju kako je sustav zdravstva Engleske u katastrofičnom stanju; premijer je doslovce rekao da “javnost osjeća ožiljke od nedostatnog financiranja sustava”, a ministar zdravstva Alan Milburn je izjavio kako je sustav demodiran, visoko centraliziran, zastario i sl. Štampa je to popratila s vrlo oštrim komentarima kojima je dominirao izraz “a sick NHS” (bolesni NHS).

Tražio se i uzrok tom stanju i glavnina krivnje je svaljena na nedostatno financiranje (underfunding). To je uzrokovalo i pojavnosti kao što je činjenica (s kojom se inače engleski sustav hvalio) da ta država ima najmanji broj (zapravo odmah iza Albanije) liječnika u odnosu na broj stanovnika, tj. da najmanje troši, a ima silno dugotrajne liste čekanja (waiting list). Mnogo ljudi ide u privatnu praksu makar imaju zdravstveno osiguranje. Nadalje, otvoreno je rečeno, da je NHS postala “centralizirani državni monopol”.

Traže se i mjere, te je ponovno ministar zdravstva dao do znanja da će se odmah započeti s snažnim ubacivanjem novih financijskih sredstva u sustav, spominjući pri tome 5 milijardi funti godišnje povećanih prihoda za NHS.

Navedeni plan bi se trebao realizirati do najkasnije 2008. godine. Po njemu sustav mora prihvatiti 15.000 novih liječnika obiteljske medicine, 30.000 terapeuta, 35.000 sestara i babica, te bi se bolnički kapaciteti povećali za najmanje 10.000 kreveta.